Danas više nego ikad živimo u podijeljenom društvu. Pri tome naše društvo nije podijeljeno isključivo po etničkim linijama, već se vještački i ciljano kreiraju kulturološko-političke podjele unutar Kantona Sarajevo na građane i seljake, vjernike i nevjernike, na lijeve i desne, a sve s ciljem razbijanja političke snage bosanske države.
Samo tim putem, kada nas zavade, podijele i razbiju na minorne interesno-političke grupice mogu i upravljati ovom državom, a da nas ništa ne pitaju. Mi tome svjedočimo danas od suspenzije Ustava FBiH, kako bi se formirala vlast bez glasa Bošnjaka, pa do toga da danas neki predlažu izbacivanje kantona iz donošenja odluka o našoj budućnosti, samo kako se Bošnjaci ne bi ništa pitali.
Vratimo se samo par godina unazad kada je napravljen Mehanizam koordinacije, a koji će poslužiti kao model za donošenje odluka u izradi Plana reformi za provedbu Plana rasta za Zapadni Balkan i otkud uopšte kantoni u toj priči?
Vrlo jednostavno, kantoni su u sistemu odlučivanja na insistiranje HDZ-a da budu uključeni, inače Mehanizam kao takav ne bi ni postojao. I to je prihvaćeno, da se udovolji HDZ-u, pokrene evropski put BiH i izbjegne sistemska greška da se ne bi kojim slučajem iz procesa donošenja važnih odluka za budućnost Bosne i Hercegovine izbacio bilo koji od naroda.
Danas, sa vlašću nametnute Trojke, Bošnjaci su dovedeni u situaciju da najviše koriste mehanizme kolektivne zaštite, uključujući i ovu mogućnost da preko kantona stopiraju sva sistemski loša rješenja po naš narod i državu. Sada isti oni, koji sjede u foteljama prije svega zahvaljujući udaru na ustavni poredak FBiH i ono malo glasova prevarenih glasača, žele da Bošnjacima oduzmu i posljednji mehanizam zaštite.
Oni to mogu veoma lahko uraditi, uz asistenciju HDZ-a. Ali isto tako, HDZ mora biti svjestan činjenice da onog trenutka kada izbace kantone iz sistema odlučivanja nikada više neće biti vraćeni nazad. I svi oni politički akteri, koji zaista vole ovu zemlju, o tome uopšte ne bi trebali voditi diskusije, ukoliko imaju dobre namjere prema sebi i sopstvenoj državi.
U ovakvoj političkoj polarizaciji sa ljudima koji sjede u institucijama i predstavljaju Bošnjake, glume lažno političko bosanstvo, a rade u srpskim i hrvatskim nacionalnim interesima, dočekujemo i ono pitanje svih pitanja u Bosni i Hercegovini, a to je pitanje rješavanja državne imovine. U svakom normalnom društvu ni ovo ne bi trebalo biti predmet rasprave jer je državna imovina sama po sebi već definisana. Kao što i sam pojam kaže da se radi o imovini države, a jedina država na ovom prostoru je Bosna i Hercegovina.
No, mi imamo situaciju u kojoj jedan entitet, koji je ustavno-pravno dio države Bosne i Hercegovine, preuzima ingerencije države i ponaša se kao država u državi, i to se već decenijama toleriše, iako kompletan proces reformi te evropske integracije stoje upravo zbog radikalne šovinističke politike jedne klijentelističke kamarile iz ovog entiteta.
Kako je besmislena i suluda ta politika dovoljno govori činjenica da se problematizira i jedinstveni broj za hitne slučajeve 112, koji je jedinstven na nivou EU, ili tek cirkus oko “Amber alert” sistema, koji se koristi u slučajevima nestanka maloljetnika, a koji je u BiH razbijen na tri odvojena sistema, tek kada se aktivira potraga se pokreće na nivoima entiteta ili Distrikta Brčko, isto kao da otmičari i kriminalci mare za administrativne granice. Štaviše, što ih je više njima time bolje.
Svjedoci smo situacije kada se ovakve dijagnoze (jer ovo nisu politike) pokušavaju liječiti stalnim povlađivanjem i odricanjem sopstvenih političkih, etičkih i moralnih principa i vrijednosti. Rezultat toga je nikad gora politička kriza, potpuna blokada institucija, te kao posljedica toga i ekonomska kriza u novijoj političkoj historiji BiH.
Ono što niko nije pokušao, umjesto trošenja na luđake i njihove umobolne ideje, jeste da državu gradimo odozdo, od svojih lokalnih zajednica, gdje nema mehanizma blokada u sistemu odlučivanja, planiranja i implementacije politika. Postoje razvojni i infrastrukturni projekti, koji nam svima trebaju u Kantonu Sarajevo bez obzira jesmo li građani ili seljaci, živimo li u centru ili na periferiji, jesmo li vjernici ili nevjernici, lijevi ili desni. Svi trebamo puteve, parkinge, kvalitetne komunalne usluge, čist okoliš i uređen prostor u kojem živimo.
Trojka već godinama ima potpunu vlast po vertikali u Kantonu Sarajevo, od opština, preko grada i kantona, pa do vrha države, a propustila je da uradi i ono što je obećala, a kamo li nešto što je građanima potrebno. U tome im nisu smetali nikakvi parapolitički likovi sa svojim sumanutim idejama, a oni su ipak odabrali da troše vrijeme i novac na njih, a ne na svoje građane i njihove potrebe. Konkretno u Kantonu Sarajevo su se s novom vlašću pojavili novi likovi sa sumanutim idejama od ličnog interesa kojima je bilo bitnije udovoljiti nego sopstvenim građanima.
Kao što građani ne mogu bez vlasti, isto tako vlast ne može funkcionisati bez građana i veoma je bitno za svako pluralno i demokratsko društvo da građani budu uključeni u procese planiranja i donošenja odluka. Navest ću vam i konkretan primjer iz prakse kada sam obnašao funkciju ministra za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo. Tada sam, pet mjeseci nakon imenovanja, bio zvanični predlagač Zakona o pravima osoba koje se iz Kantona Sarajevo vraćaju u mjesta prijeratnog prebivališta, koji je Skupština Kantona Sarajevo usvojila 29. aprila 2013. godine. Taj zakon smo dogovarali i usaglašavali sa predstavnicima udruženja povratnika jer smo taj zakon i pravili za te ljude.
Tim povodom predsjednica Udruženja Majke Srebrenice Munira Subašić kazala je da povratnicima ovakav zakon mnogo znači i da se nada da će i drugi kantoni slijediti primjer Kantona Sarajevo. Ova izjava mi je bila lična satisfakcija da smo poslušali glas naših građana i da smo učinili koliko smo mogli u skladu s našim skromnim nadležnostima.
S distance od sedam godina i dan-danas čvrsto stojim na stajalištu da svaki pojedinac koji voli ovu državu, bez obzira da li se izjašnjava kao Bošnjak ili Bosanac, da li se fura da je građanin ili seljak, da li je vjernik ili nevjernik, da li ideološki sebe vidi na ljevici ili desnici, dakle svaki čovjek i svaka naša organizacija moraju djelovati u okviru svojih mogućnosti i nadležnosti da pomognemo ljudima, modernizujemo i unaprijedimo naše društvo, te izgradimo državu u skladu sa standardima 21. stoljeća.
Za to moramo imati zajednički cilj, bez obzira na naše individualne razlike, ili nas neće biti. A da uspijemo u tome, moramo krenuti od naših lokalnih zajednica, jer se uspjeh jedino može graditi na čvrstim temeljima. Za ovu godinu, neka nam zajednički politički cilj bude da u naredne četiri godine Srebrenicu ne vode negatori genocida!
