Čudna igra sudbine je našu generaciju rođenu 70-tih počastila životom u turbulentnim vremenima. Djetinstvo nam je prošlo u razibrizi i taman kada smo ulazili u svijet odraslih, tek zakoračili u adolescenciju, naši životi su prekinuti brutalnom agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane Srbije i Hrvatske. Za sve nas kojima je politika bila tek dio urbane i mahalske zezancije koju smo poimali kroz skečeve Nadrealista, sve što je nastupilo tih 90-tih i što je potom slijedilo, bilo je potpuni šok i prošlo kako nekakav horor film, koji smo proživjeli i koji je ostavio neizbrisiv pečat na naše živote, naše poimanje stvarnosti i naučilo nas da politika nije nikava zezancija koju trebamo shvatati olako i ignorisati jer u ovom slučaju ignorancija nas može skupo koštati i kao pojedince i kao društvo.
Kroz iskustvo borbe za goli život spoznali smo važnost države, funkcionalnog institucionalnog aparata, stabilnog pravnog poretka i vladavine prava i to iskustvo me kasnije odredilo i kao čovjeka i kao pravnika i kao političara. Država Bosna i Hercegovina je jedini garant naše lične i kolektivne sigurnosti kroz funkcionalan administrativni, zakonodavni i pravosudni aparat, te kao takva jedini garant da nam se neće ponoviti 90-te i da naša djeca neće morati proživljavati iste užase koje je prošla naša generacija, a i generacije prije nas.
Stoga je za svakog Bošnjaka, Bošnjakinju, kao i za sve Bosance i Hercegovce, politički imperativ odbrana i očuvanje države Bosne i Hercegovine, te izgradnja njenih institucija. Posmatrajući kroz prizmu životnog iskustva moje generacije ovo nije nikakav politički ideal već pitanje našeg opstanka na zemlji naših pradjedova, ukliještenoj između dva lokalna imperijalizma koji nam otvoreno negiraju bosansku zemlju, bosansku kulturu i identitet. Politički i vojni cilj agresije je bilo uništenje i zatiranje svega bosanskog, a život u poslijeratnom razdoblju nam je pokazao da su ciljevi imperijalnih politika iz susjedstva ostali nepromjenjeni. I baš kao što je davno definisano da je „rat nastavak politike drugim sredstvima“, odnos susjeda prema nama i našoj zemlji, te ponašanje i narativ nasljednika destruktivnih i fašističkih ideologija unutar BiH nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, nam je pokazao da je istovremeno i „politika nastavak rata drugim sredstvima“.
Hibridni rat kao nastavak oružanog sukoba
Mi zapravo sami sebe lažemo već gotovo 30 godina da je rat stao 1995. godine. Nije, već je samo promjenio formu i vodi se u javnom prostoru, u medijima, te u institucijama kroz borbu za svaku instituciju, svaki zakon, svaki član ili paragraf zakona. Za ovu vrstu hibridnog ratovanja danas ne trebate oružje ili fizičku spremnost već trebate obrazovanje, znanje i medije, koji definišu našu stvarnost i kreiraju našu budućnost.
Danas smo tako u situaciji da se javno problematizira Republika Bosna i Hercegovina, jedina legalna vlast u našoj zemlji tokom 90-tih i njen najveći državni praznik Dan nezavisnosti. Jednako se problematizira i pljuje Armija Republike Bosne i Hercegovine, koja je bila jedina legalna vojna formacija na ovim prostorima i nameće se narativ kojima se ARBiH, bez ikakvog historijskog ili pravnog argumenta, izjednačava s paravojnim formacijama koje su ratovale, pod direktnom komandom Beograda i Zagreba, protiv legalnih institucija naše države. Ide se čak dotle da se problematizira i zastava Republike Bosne i Hercegovine pod kojom je naša država međunarodno priznata i primljena u Ujedinjene nacije, koja se sve do 1995. vijorila na East Riveru.
Štaviše, degradacija našeg društva je dosegla takve razmjere da ovih dana svjedočimo kako pojedine političke stranke iz Sarajeva, pod krinkom slobode govora, javno podržavaju i štite one koji pljuju i bez imalo stida psuju naše borce, zlatne ljiljane, njihovu časnu i herojsku borbu zahvaljujući kojoj uopće danas postojimo kao politički faktor u Bosni i Hercegovini i u ime kojih ti isti ljudi sjede danas u institucijama BiH.
U ovako šizofrenu situaciju smo došli onog trenutka kada su stranke Trojke pristale na jednodnevnu suspenziju Ustava Federacije BiH samo kako bi ušle u vlast i zaposjele bošnjačku kvotu pozicija u oktroisanoj Vladi FBiH i Vijeću ministara BiH. Dakle, ljudi koji su položili zakletvu da će štititi ustavno-pravni poredak su svjesno pristali da se isti privremeno anulira, bez ikakvog pokušaja traženja pravnih rješenja koja bi trajno odblokirala svaku buduću uspostava vlasti u FBiH. Ovakvim pravno neodgovornim i politički nepromišljenim postupanjem dovedeni smo u politički glib u kome je HDZ postao faktički gospodar ovog bh. entiteta, dok su glasovi konstutivnog, bošnjačkog naroda, te Ostalih u potpunosti politički marginalizirani i postali irelevantni.
Agentima susjednih država prepuštene institucije BiH
Time je osnažen politički savez agenata susjednih država u BiH HDZ-a i SNSD-a unutar BiH, kojima je de facto prepušteno upravljanje Bosnom i Hercegovinom u svim važnim resorima, posebno onih koji se tiču finansija i sigurnosti. U toj podjeli, Republika Srpska je zacementirana kao dio „Srpskog sveta“, a Federacija BiH kao interesna sfera Republike Hrvatske u kojoj Bošnjaci i Ostali građani BiH egzistiraju kao „hrvatsko cvijeće“ kojima se dodijeli koja marginalna fotelja, tek kako bi se fingirala popuna zakonom propisanih etničkih kvota.
Kako to izgleda u stvarnosti najbolje pokazuju brojke. Na primjer, ako pogledamo etničku zastupljenost na rukovodećim pozicijama na državnom nivou Bošnjaci su i tokom prethodne vlasti bili zanemareni i imali manje pozicija nego što im shodno Ustavu i zakonu pripada. Zatim prošle godine na vlast stupa nova koalicija od koje se s pravom očekivalo da će popraviti taj očigledan etnički disbalans. No događa se nešto sasvim suprotno, Vijeće ministara BiH je u proteklih godinu dana izvršilo je 56 imenovanja na pozicije direktora, zamjenika direktora, pravobranilaca, koordinatora itd. na koje je imenovano 20 Srba, 19 Bošnjaka i 17 Hrvata. Od 23 direktorske pozicije u državnim institucijama Bošnjacima je pripalo 6, Hrvatima 8, a Srbima 9 pozicija. Dakle, Trojka je u potpunosti institucije države prepustila SNSD-u i HDZ-u samo kako bi predsjednici dvije partije ostali državni ministri, a predsjednik treće premijer FBiH.
Vrhunac interesdžijske politike, lišene bilo kakvog konstruktivnog sadržaja, desio se na tajnom sastanku u Laktašima kada su dogovorene izmjene Izbornog zakona BiH prema želji Dragana Čovića i izbacivanje stranih sudija iz Ustavnog suda BiH prema želji Miliorada Dodika. Da je ovaj dogovor sproveden u djelo i posljednje dvije institucije koje HDZ i SNSD ne kontrolišu, Predsjedništvo BiH i Ustavni sud BiH, došle bi pod njihovu potpunu kontrolu. Srećom po Bosnu i Hercegovinu, reagirale su Sjedinjene Američke Države te je sporazum propao, ali je jasno pokazao da lideri Trojke nemaju nikakvih crvenih linija, principa ili ciljeva u vođenju nacionalne politike, sem da po svaku cijenu ostanu u vlasti.
Kako bi se kompenziralo odsustvo bilo kakvog nacionalnog sadržaja u politikama društvo se putem medija eutanazira narativom o evropskim integracijama. Kreira se lažna percepcija da su samo „oni“ za evropske integracije i kao sutra bi uveli BiH u EU, a svi „mi“, probosanski politički subjekti im kao ne damo. Naravno, radi se o notornoj propagandnoj laži jer su svi probosanski politički subjekti u BiH uvijek bili i uvijek će biti motor evropskih, ali i NATO integracija naše zemlje. Naprosto je tako jer ova dva usko povezana integracijska procesa vidimo kao geostrateški politički cilj Bosne i Hercegovine koji će osigurati dugoročnu zaštitu suvereniteta, integriteta i opstanak naše države. Dalje će se tim korakom osigurati pravna sigurnost građana, funkcionalnost državnih institucija, te mir, stabilnost i povoljno okruženje za rast i razvoj naše ekonomije koja je svim parametrima vezana za ekonomiju EU i teško bi bez nje funkcionisala.
Iskreno vjerujem da će naša zemlja uskoro dobiti datum za otvaranje pregovora sa Evropskom unijom. Ali moramo biti realni prema sebi i reći da taj simbolični korak nismo napravili jer smo zaista odradili svoj zadati dio posla, već zbog novonastalih geostrateških prilika, odnosno brutalne ruske agresije na Ukrajinu koja je prinudila naše zapadne partnere da rješavaju problem Balkana. U ovom tzv. mehkom trbuhu EU destruktivna ruska politika ima značajan uticaj preko Srbije i njenih lokalnih satelita u susjednim državama, koje okuplja čvrsto uvjerenje da je ostvarenje sulude imperijalne ideje „Srpskog sveta“ danas moguće u slučaju ruske pobjede u Ukrajini.
Otvaranjem pregovora s EU počinjemo dugotrajan proces
Samo po sebi otvaranje pregovora sa EU za građane ne donosi ništa osim same simbolike. Otvaranjem pregovora tek započinjemo jedan dugotrajan proces za koji smatram da naše institucije nisu kapacitirane, niti spremne. Ne čekaju nas nikakve milijarde eura kako neki pompezno, javno najavljuju. Ljudi koji o tome govore na takav banalan način očigledno ne razumiju procese, niti naše unutarnjo-političke, ali ni vanjsko-političke, odnosno integracijske. Pregovori sa EU su mukotrpan i dugotrajan proces pregovaranja i prilagođavanja našeg sistema i zakonodavstva sa EU i zahtjeva znanje, puno rada i puno strukturnih reformi. Da je to tako lahko i slatko, kao što nam stručnjaci za fizičko vaspitanje lažu, ne bi Crna Gora vodila pregovore od 2012. godine, Srbija od 2014. godine, Albanija i Sjeverna Makedonija od 2022. godine, a da pri tome niti jedna od ovih država, iako imaju daleko jednostavnije političko uređenje nego Bosna i Hercegovina, nije do danas postala punopravna članica EU.
Zato se s pravom postavlja pitanje, da li dobijanje datuma za otvaranje pregovora sa EU vrijedi razvaljivanja Ustavnog suda BiH, posljednje koliko toliko funkcionalne institucije BiH i posljednjeg stuba odbrane naše države od kriminalnih nasrtaja etnofašista, i isporučivanja Predsjedništva BiH u ruke jednom čovjeku i to na takav jedan način kojim ćemo se dodatno udaljiti od implementacija presuda Evropskog suda za ljudska prava i ispunjavanja svih kriterija koje Evropska komisija traži od nas, a koje su sastavni dio integracijskog procesa?
Držim da se rješavanje pitanja Izbornog zakona BiH može rješavati samo u paketu kako bi se pri tome riješile i sve presude Evropskog suda za ljudska prava protiv Bosne i Hercegovine. Svako parcijalno rješenje će samo produbiti nejednakost i dodatno ojačati politički aparthejd u kome živimo kršenjem Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama koja je sastavni dio našeg zakonodavstva, te nas samim time trajno udaljiti od punopravnog članstva u EU.
Što se tiče Ustavnog suda BiH za odlazak stranih sudija nije vrijeme niti je naše društvo dovoljno sazrelo za takvo nešto. Dobar primjer šta se desi kada uradite takvo nešto je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, institucija koja danas samo postoji na papiru odkada su iz nje „privremeno“ izbačeni strani eksperti. S obzirom na stepen političke i institucionalne korupcije u našoj zemlji, za napredak Bosne i Hercegovine i boljitak njenih građana bi bilo bolje da u Ustavnom sudu BiH sjede samo sudije koje imenuje Evropski sud za ljudska prava, a niti jedan koje imenuju Narodna Skupština RS-a i Predstavnički dom Parlamenta FBiH, odnosno domaće političke kamarile Republike Srpske i Federacije BiH.
Kršenje zakona institucija u KS
Osnovni razlog zašto toliko žele Ustavni sud BiH pod svojom kontrolom je rasparčavanje i finalno pljačkanje državne imovine, odnosno onoga što je od nje ostalo, uključujući i prirodna bogatstva Bosne i Hercegovine. I u tom pljačkaškom pohodu Trojka i njeni partneri imaju visok stupanj suglasja, a nimalo susramlja, niti vizije kakva će ovo biti zemlja kada je lokalne kabadahije opustoše i unište do kraja!?
Kako bajke i laži o Evropi, trasparentnosti i vladavini prava izgledaju u praksi pogledajmo kako funkcioniše Kanton Sarajevo, gdje Trojka nema tereta podjele plijena sa svojim „reformiranim“ partnerima HDZ-om i SNSD-om i već 6 godina vlada u kontinuitetu. Naslušavši se silnih obećanja, čovjek bi s pravom očekivao da Kanton Sarajevo već funkcioniše kao evropski prostor, no u stvarnosti Kantonom Sarajevo upravlja Vlada s nedovoljnim pravnim znanjem, ali gladna kamarila, koja je u potpunosti privatizovala javni prostor i podredila ga interesima uskog kruga genetski predodređenih pojedinaca.
Rad kantonalnih institucija, Vlade i Skupštine, obilježen je konstantnim kršenjem zakona i procedura. U više navrata, protivzakonito, izvršena su imenovanja podobnih likova bez adekvatnog radnog iskustva na rukovodeće pozicije kantonalnih institucija. Posljedica takvog upravljanja je urušavanje i gašenje vitalnih kantonalnih institucija, te komunalne i saobraćajne infrastrukture u Kantonu Sarajevo, koje više nisu u stanju nivoom usluga odgovoriti izazovima modernog življenja u urbanim sredinama 21. stoljeća.
I ono što su počeli da rade, rade isključivo putem kreditnog zaduživanja, pri čemu niko ne zna pod kojim se uslovima Kanton Sarajevo zadužuje i za što. Isto tako, niko nije vidio ugovore s izvođačima, koji su proglašeni tajnim, te se čuvaju daleko od očiju javnosti. Pitanje zaduživanja i izvođenja radova ostalo je nepoznanica čak i za nas poslanike u Skupštini Kantona Sarajevo. Došli smo do te tačke da je veća transparentnost postojala za vrijeme jednopartijske vladavine Komunističke partije, nego što je mi imamo danas u glavnom gradu Bosne i Hercegovine u sistemu parlamentarne demokratije.
Sigurnosna situacija u Kantonu Sarajevo nikada nije bila gora. Trojka je prije 6. godina dobila na upravljanje grad, a danas zahvaljujući kadrovskim promašajima živimo u kasabi, tamnom vilajetu u kome građani Sarajeva ne smiju u večernjim satima izaći na ulice kako ne bi postali kolateralna šteta mafijaških obračuna ili nasumičnog divljanja nadrogiranih luđaka koji vladaju ulicama.
Jedinice lokalne samouprave, Grad Sarajevo i općine KS, su umrtvljene i pretvorene u dnevno-politički reality show, koji služi isključivo za slikanje i samopromociju „prepoštenih“, „prepametnih“ i „prehrabrih“ trojkaša po društvenim mrežama. Od četiri načelnika općina u Kantonu Sarajevo, koje je Trojka dobila na izborima, jedan je uhapšen i opozvan zbog korupcije, dok su još dvojicu pokušali smijeniti zbog internog koalicionog sukoba u rastaljivanju javnih dobara. Gotovo svi projekti na lokalnom nivou su stali zbog ovih sukoba unutar interesne koalicije, a njihove načelnike prepoznajemo ne po kvalitetnim projektima već po aferama i političkim prepucavanjima.
Kanton Sarajevo je ekonomski i populacijski najmoćniji i najpotentniji dio Bosne i Hercegovine. Što bi neki „prepametni“ i „prepošteni“ ljudi rekli da tu „ima dovoljno novca kada se ne krade“, da se sistemski i infrastrukturno uredi i izgradi kao poželjno mjesto za življenje po mjerilima vremena u kome živimo. I da Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, bude motor razvoja, svjetionik slobode, tolerancije, urbane kulture i življenja kako za našu domovinu, tako i za čitavu regiju.
