Posebno je zabrinjavajuće i opasno po naše društvo što nema nikakve reakcije OHR-a čiji je mandat zaštita mira i provođenje Daytonskog mirovnog sporazuma, a niti država koje su njegovi „svjedoci“ ili kako ih mi u Sarajevu očigledno pogrešno percipiramo kao „garante“.
Nesposobnost bošnjačke i probosanske politike da shvati globalna kretanja
Sve je to činjeno kroz stalnu političku manipulaciju podizanja etničkih tenzija i politiku ucjena, na koju bošnjačke i probosanske snage, kao i međunarodna zajednica, nisu imale adekvatan niti politički, niti pravni odgovor. Zapravo, jedini odgovor koji su imali je stalna politika popuštanja i uzmicanja, koja je i proizvela da Dodikov nastup postane sve agresivniji u osvajanju prepuštenog političkog i pravnog prostora. Posljedica takvog “bezmudog“ i ispraznog političkog djelovanja je da je Dodik uspio da preuzme sve ključne institucije sistema i funkcionalno ih eutanizira. Tako da danas, kada ruši Daytonski mirovni sporazum i ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine, nema ko da reaguje, jer su institucije naše države imenovanjem sumnjivih lica na ključne pozicije de facto mrtve, odnosno potpuno nefunkcionalne i obesmišljene.
Potpuno sam svjestan da isključiva krivica za ovakvo stanje nije isključivo u bošnjačkoj i probosanskoj politici, koja je realno, u ovakvom divljačkom političkom sistemu poput Daytonskog, imala veoma sužen manevarski prostor i faktički svezane ruke u borbi protiv dva snažna antidržavna projekta, sponzorisana i aktivno podržavana diplomatskom mrežom Beograda i Zagreba. Pri tome, moramo biti svjesni i priznati sebi da su, u ovom dugotrajnom procesu, bošnjačka i probosanska diplomatija i lobiranje potpuno zakazali, ostavljajući ovu državu, poput papirnog brodića prepuštenog na milost i nemilost talasima svjetskih geostrateških preslagivanja.
Licemjerstvo međunarodne zajednice
Svima nam je jasno da je Dayton zaustavio rat i zamrznuo konflikt, a isto da je daytonski Ustav ludačka košulja Bosne i Hercegovine i instrument koji njenim neprijateljima daje sve potrebne alate za njeno konačno uništenje i podjelu koju priželjkuju. Politike koje su vodile rat Daytonom su samo nastavile političko djelovanje u novim realpolitičkim okvirima, te je od te tačke u BiH politika postala nastavak rata drugim sredstvima. Posebno je to izraženo u situaciji, kada međunarodna zajednica, već decenijama, toleriše već pomenuto nepoštivanje državnih simbola, institucija i zakona, negiranje državnosti i države, te neprovođenje odluka Ustavnog suda BiH.
Odgovor, onog dijela međunarodne zajednice koja je deklarativni prijatelj ove zemlje, je u pravilu „oštra osuda“ i tradicionalno „izražavanje zabrinutosti“ nad Dodikovim bahaćenjem i divljanjem na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Treba zabilježiti da je sve vrijeme, u svome djelovanju protiv države Bosne i Hercegovine, Dodik imao otvorenu političku podršku i sponzorstvo Rusije. Ono što je porazno jeste, da je Milorad Dodik, u tom dugom vremenu svog antidržavnog političkog bahaćenja, postepenim pomjeranjem granica, uspio „skuhati žabu“ , tako da je danas, kada imamo otvoreni državni udar, međunarodna zajednica ne samo da nema pripremljen adekvatan odgovor, što bi bila smjena, hapšenje i zabrana političkog djelovanja, već i šuti. Prošlo je više od 24 sata od usvajanja Zakona o neprimjenjivaju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u NSRS i još uvijek nemamo nikakvih konkretnih reakcija, niti akcija da se zaštiti ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine.
Posebno je zabrinjavajuće i opasno po naše društvo što nema nikakve reakcije OHR-a čiji je mandat zaštita mira i provođenje Daytonskog mirovnog sporazuma, a niti država koje su njegovi „svjedoci“ ili kako ih mi u Sarajevu očigledno pogrešno percipiramo kao „garante“.
Gdje smo mi u svijetu?
Međunarodni odnosi su odnosi moći i sve države teže da sa onim državama, koje percepiraju moćnima, grade dobre i prijateljske odnose. Nemoćne niko ne želi. Samo u ovom kontekstu možemo shvatiti zašto „međunarodna zajednica“ vidi Srbiju, zemlju koja je stalni izvor nestabilnosti i uzrok svih problema regije, kao partnera, a sve ostale zemlje Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo i Sjevernu Makedoniju kao nužnost. Realnost je da Srbija, kao najveća država regije, ima kakvu takvu političku i vojnu dominaciju nad zemljama regije. Otud tolika tolerantnost i podrška „Srpskom svetu“, potpunom ideološkom klonu „Ruskog sveta“, umotanom u hegemonistički projekat „Otvoreni Balkan“ i kontinuirao zatvaranje očiju nad srbijanskim miješanjem u unutrašnje odnose susjednih država. I sve će biti tako dok oružje ne počne zveckati na Balkanu, svojevrsnom mehkom trbuhu Evropske unije i NATO saveza. A najmekši dio tog trbuha jesu Bosna i Hercegovina i Kosovo.
Stoga nije slučajno, da kada bjesni ruska agresija na Ukrajinu, svjedočimo sve agresivnijoj srbijanskoj hegemonističkoj politici u regiji. Tako je bilo u Crnoj Gori i Kosovu, pa je tako i danas u Bosni i Hercegovini. Srbija to radi otvoreno pod diplomatskim patronatom i uz logističku pomoć Rusije. „Zapad“ na to infantilno zatvara oči, izražava zabrinutost i izbjegava bilo kakav konflikt, koji je po mom skromnom mišljenju neminovan. Neminovan zbog toga jer agresija na Ukrajinu nije čisti ruski hegemonizam discipliniranja malih susjeda, koji smo vidjeli u Čečeniji ili Gruziji, već posljednji ruski pokušaj za vraćanjem Rusije kao velike sile na geostratešku kartu svijeta.
Već je ruska intervencija u Siriji označila početak nove ere, povratka Rusije u veliku igru, a vojna agresija na Ukrajinu je trebala da bude njen veličanstveni i trijumfalni završetak, koji bi nametnuo Rusiju kao velikog igrača, bez kojeg se ne može krojiti slika svijeta.
Putin je otvorio šahovsku partiju na Balkanu!
No, trenutno stanje je da Rusiji ne samo da ide loše u Ukrajini, već neizbježno gubi rat koji je započela (jedan od indikatora je i nedavni Prigožinov pokušaj puča) i Vladimiru Putinu očajnički treba nešto čime će ucijeniti Zapad i oslabiti podršku Ukrajini, kako bi Ukrajince natjerao za pregovarački stol i dobio svoj Dayton, koji bi mu omogućio trajno zadržavanje okupiranih teritorija i „časno“ zaustavljanje rata, koji mu je postao omča oko vrata. Stoga nije slučajno, da isti dan kada NSRS usvaja Zakon o neprimjenjivaju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u Banja Luci imamo defile bajkerske grupe Noćni vukovi, čiji je predvodnik Putinov intimus Aleksander Zaldostanov zvani Hirurg. Zato nije čudno zašto to Milorad Dodik radi baš sada, kada i Aleksandar Vučić premješta Vojsku Srbije na jug, prema Kosovu.
Svi vi, koji mislite da će Milorad Dodik stati na ovom potezu i povući se kao ko zna koji put do sada, grdno se varate. Ovo je zapravo tek početak kraja, koji ukazuje da je očajni Putin povukao potez svojim pijunima i otvorio šahovsku partiju na Balkanu, otvarajući igru u Bosni i Hercegovini i Kosovu. Nažalost, Zapad je ostao zatečen i nijemo šuti nad razvojem situacije sa kojom naše institucije nisu sposobne da se nose. Još jednom i po ko zna koji put u našoj dugoj historiji, Bosna i Hercegovina i Bošnjaci su prepušteni sami sebi.
A šta ćemo sad?
Što prije shvatimo da smo samo mi, naše jedinstvo i politička snaga koja proizilazi iz tog jedinstva, jedini garanti opstanka Bosne i Hercegovine i samim time našeg biološkog opstanka kao naroda, prije ćemo vratiti poljuljanu ravnotežu političkih odnosa i usmjeriti političke procese u pozitivnom smjeru. Drugi, odnosno Zapad će nam pomoći samo onoliko koliko smo sami jaki i sposobni, ne samo da artikulišemo naše političke stavove i ideje, već i da ih kredibilno zastupamo, ostvarujemo, borimo se za njih i uređujemo sopstveno društvo onako kako mi želimo.
Najbolji primjer za ovakav stav je Ukrajina i časna i hrabra borba Ukrajinaca za svoju državu i svoju slobodu. Da ukrajinski narod nije pokazao jedinstvo i da se nije hrabro borio, Ukrajini niko ne bi pomagao i ta bi država danas bila pod totalitarnom čizmom „Ruskog sveta“. Zato danas, više nego ikada moramo zatomiti političke razlike, pokazati jedinstvo i stati u odbrane naše države i naroda kako ne bi završili kao politički ukras „Srpskog sveta“. Ako iko zna šta to znači, znamo mi Bošnjaci i ne smijemo dozvoliti da nas opet uhvate nespremne!
Autor: Muamer Bandić
